U lipnju 1910. godine otac Lino je bio proglašen spiritualnim ocem u popravnom domu za mlade Lambruschini, u Certosi, gdje je dolazio svaki dan, prepješačivši kilometre koji su ga dijelili od grada.
Maloljetnici u popravnom domu, među kojima su se nalazili lopovi i ubojice, bili su njegova najmilija djeca: trčali su oko njega, ljubili ga, grlili, kao vlastitu majku. Nad njih je vršio utjecaj koji se ne može objasniti, osim ako niste doista uvjereni da je poslan od ruke Božje providnosti, pozvan da donese malo mira i svjetla na ono tamno mjesto.
Jednoga dana, za vrijeme prisustva jedne dobročiniteljice, otac Lino je mazio nekog popravnika. Divlji izraz lica, koji je igledao kao beštija uhvaćena u zamku, nestajala je iz očiju mladića pod rukom oca Lina. «Ovo je jedan jako dobar dečko», rekao je ozbiljno otac Lino. Dečko je spustio obrijanu glavu, gledajući ponizno ženu. Draga gospođa je i sama htjela pomaziti dječaka kada je iza leđa čula: «Ovaj momak je ubio svog oca!»
Prema mladima iz doma se ponašao ljubazno i pokazivao im je put ka dobru, ponekad riječju a uglavnom djelom. Nad nekima je dobio skrbništvo nakon što su izašli iz instituta te se brinuo o njima dok se sami nisu smjestili.