Kao kapelan u zatvoru, otac Lino je imao najveću naklonost , a ponajviše od osornih i grubih ljudi, koji već duže vrijeme nisu znali što to znači voljeti i biti voljen. Njegov jednostavan jezik je bio prepun milosti koja je sezala do unutrašnjosti njegovih riječi. Znao je kako dosegnuti do najveće dubine duše kod zatvorenika, ulijevajući im sigurnost da je od tog trenutka postojao Netko tko je razumio njihovu bol, te dijelio sa njima patnju i znao im ponuditi oprost.
Jedan put je ušao u kafić i naručio sladoled. Jedan od zatvorenika je umirao od visoke temperature te se zaželio slatke i lagane okrepe. Otac Lino je odmah otrčao sa svojim hladnim blagom u rukama natrag da bi mu zadnjih nekoliko sati učinio manje bolnim.
Na ulici su ga zaustavljali: “Oče, želite li čašu vina?” On bi prihvatio ponudu, popio gutljaj, te odmah izvadio bocu koju je držao u džepu… S namjerom da utješi nekog od zatvorenika.
Zahvaljujući njemu zatvor u Parmi je postao najprimjereniji u Italiji. Kazne su bile blaže a zatvorenici poštovani i disciplinirani. Upravo su zatvorenici probdjeli noć prije pogreba te mu napravili sanduk. O njima će se još govoriti jer su protagonisti u jednoj od najdirljivijih priča o ocu Linu, Sloboda oca Lina.
