Otac Lino je bio narodnog temperamenta. Slijedio je svoje instikte. Nije govorio, djelovao je. Parmežanima je djelovao punokrvno i velikodušno, više je izgledao poput čovjeka koji se bori prsa o prsa no osoba koja je stvorena za samostan. I sviđao im se. Ljudi iz Parme su ga doista voljeli. Otac Lino je u nekim tragičnim trenucima ostao vjeran samo svojim riječima.
1907. godine javila se cijela serija ustanaka i antiklerikalnih nemira što je rasplamtjelo Parmu te se ukliještila između bijede i nezaposlenosti. Vjerni otac Parti, svećenik iz crkve SS. Annunziata se sjeća: «Mi fratri smo bili u crkvi kada smo čuli prijeteće glasove koji su dopirali do nas, htjeli su zapaliti crkvu. Sa nama je bio i otac Lino. Stajao je sabran u molitvi ispred oltara. Najednom se približio i upitno nas ispitivao pogledom. Zatim se, bez iti jedne riječi uputio prema izlazu, otvorio vrata, izašao i zatvorio vrata iza sebe. Približio sam se i počeo prisluškivati. Čuo sam kako govori: »Zašto želite zapaliti moju crkvu? To je Gospodinova kuća! Radije mene zapalit!» Nakon trenutka tišine začuo sam glas: «Ovo je crkva oca Lina, ne smije se dirati!» i ljudi su otišli».
«Ispred poniznog brata – riječi su Giorgia La Pira – pognuli su glave anarhisti i revolucionari, očarani njegovom dobrotom».